Zaspim i sanjam kako me - u snu - vara. (Ljubav je obojeni bizon kojeg neki dječak juri preko livade myspace-a, dok ti ispod zatvorenih trepavica vidiš njegov MSN profil i maziš ga po Facebook-u, taj se isti bizon prevrće informatičkim livadama i apsolutno je neuhvatljiv - po njemu bitovi i bajti nekog mirišljavog praha od kojeg se teško kija kada se udahne a bole pluća kada se izdahne - dječak koji ga juri Internetom umoran je i pada u jedan umrežen san - pred zoru ga majka disconnectuje da ide u školu.) Čudan san, ali mojeg novog dragog nema izvan tog marginama ograđenog prostora - čak ni njegove fotografije nijesu stvarne - to su Adobe odlivci koji sklanjaju pjege, ožiljke od brijanja, tragove od alkohola, bore, ruku sunca koja ga dohvati u julu, ruku košave koja ga ošamari u decembru - Adobe briše i osmijehe - ostaju usiljeni tragovi, klonovi Mona Lize i čitav taj kupleraj od jednog bića, cijela ta imaginarna individua koja živi u dvije dimenzije pred tvojim očima, a umjesto kukova i grudi ima slova, taj predmet tvoje ljubavi, to đubre koje voliš, što bi rekli loši pjesnici, kod kuće ima dvoje djece u godinama adolescencije i ženu koja živi na tabletama za spavanje. A njegova slova odaju nekog drugog.
Ljubav je purpurni bizon kojeg treba ostaviti u zemlji u kojoj se s njim juri dječak.
Šta god radili, u zoru se obavezno disconnectujte.
Kopaju mi po bašči ljudi koje su neki drugi sujevjerni ljudi doveli, zlatotragači i varalice, prodavci (polovne) magle, big time lažljivci i bivši taksisti, propali guslari i vidovnjaci, ljekari i poznavaoci biljne i ljudske psihe, i milijarde načina na koje prva, bajalicom, liječi drugu. Prethodno su provalili u intimne živote kamilice, hajdučke trave, bokvice, mamuta, irvasa, dinosaurusa, glečera, raskopčali su bluzicu nježne majčine dušice, pokrali su polen maslačaka, zajebali faunu, pauna, ishakerisali zoo vrtove po bijelom svijetu, i tako uneređeni, sa CV-ijem brutalnošću ravnom palestinskom bombašu samoubici na teškim drogama, došli da liječe mene i mog neoženjenog brata, nazivajući nas usjedjelicama, češipičkama, ako baš hoćete, uz odobrenje, čak blagoslov, naših dragih roditelja, gonjenih željom da poudaju nepoudano, da požene neoženjeno, da se ne rasparča imanje, da se ne ugasi ognjište, da pomognu stručnjaci. Raskopali su mi leje, moje bacherolette leje sa lalama, sa žutim i i crvenim (neudatim) Holanđankama, koje otvaraju sebe samo spram Sunca, i nikoga više. Popili su svu rakiju iz podruma, pojeli svo meso sa tavana, ispričali sve priče sa prekookeanskih brodova kojih su se mogli sjetiti od jutra. Zabavljaju komšije sa kojima ne govorimo, bacaju zemlju koju sam planirala da koristim za tiha sjemena nečega stvarnog kao što je biljka, preko svojih pjegavih ramena. Uzeće nam grdne pare za moju potrošenu mladost i bratovljeve kafanske noći. Otići će uz larmu i obećanja, a majka će da briše suze krajem cicanog stolnjaka, moleći tog boga kojeg je ispaganisala u toku jednog dana, da sa njima odu i naše čini. Možda nađu - - smotuljak ženske crne kose uvezen u oči slijepog miša unutar ćilibarnog kamena zaraslog u mahovinu - - ali ja nešto mislim da neće naći ništa.
Ukoliko možete da pročitate ovaj članak, uspešno ste se registrovali na Blog.co.yu i možete početi sa blogovanjem.
